Specijalna nagrada za učenicu Milenu Bogetić

na literarnom konkursu Pošte Crne Gore

Učenica VIII razreda Milena Bogetić ( mentor Snežana Vorortović ) je na takmičenju za najljepše pismo 2018. osvojila specijalnu nagradu. Takmičenje je organizovala Pošta Crne Gore i Ministarstvo prosvjete. Ovogodušnja tema  je glasila: “ Zamislite da ste pismo koje putuje kroz vrijeme. Koju poruku želite da prenesete svojim čitaocima?”

Na takmičenju su učestvovale 163 osnovne škole iz Crne Gore sa 140 radova.

Nagrađeni literarni rad

Poštovani čitaoci,

          Ovo svoje „putešestvije“ želim da podjelim sa  Vama i da svaki trenutak proživite sa mnom. Pokušaću da usporim vrijeme, da bi ste zaista uživali.                                  

          Praistorija – pismo ne postoji, ali ja „Da“. Jer ja sam putnik kroz vrijeme. Kameno doba, metalno doba, dinosaurusi, pećinski ljudi, vatra, homo sapiens. Stari vijek – Ha! Tu sam ja. Srednji vijek, novi vijek, savremeno doba. Od mog piktografskog oblika, postajem klinasto. Kineski „oracle bone“, „hodanje i igra“ po svili, egipatski hijeroglifi, staro grčko pismo. Arapsko, hebrejsko...do današnjeg pisma. Nadam se da sam  uspio, na trenutak, da Vam dočaram u mislima ove narode, običaje...Kroz moju bogatu istoriju proplitale su se razne kulture. Mijenjao sam oblik, veličinu, boju. Moje putovanje je zaista božanstveno. Upoznati sve te ljude, upoznati svijet. Pa, zar je to malo? Biti dio svakog kutka ovog svijeta. Sad si u poštarskoj torbi, u ruci, u džepu, na vratima, poštanskom sandučetu, u boci, sad već u nečijoj nesigurnoj ruci, letiš visoko, ploviš, šetaš...O, kakva pustolovina!

        Lijepo je biti putnik kroz vrijeme. Znati da se neko bavio tobom toliko vremena. Ali, putovanje je i sadašnjost i budućnost. „Koliko danas pišemo pisma?“ „Da li će u budućnosti pisanje pisma biti zaboravljeno?“ Kao putnik budućnosti, kažem „Ne“. Dok postoje institucije koje se bave ovakvom problematikom, konkursima, pisanjem proze i poezije, postojaće i pismo pisano „perom“. Jedno takvo sam ja. Doputovao sam u sadašnjost da ljudima izmamim osmjeh, suzu, da spoznaju da treba pisati pisma, pisati rukom.

I zapamti, „čitaoče“- nijedna  riječ, nijedno slovo otkucano na papiru, ne može se pročitati sa istim osjećajem, žarom, ljubavlju, nestrpljenjem, željom, kao slovo napisano rukom, srcem, dušom, suzom.

          Ne zaboravite da pišete drugu, prijatelju, neznancu. Ko zna, možda i neko Vaše pismo doživi ovo „putešestvije“. Možda bude nečija „poruka u boci“.

S poštovanjem i punog srca ,

„Putnik kroz vrijeme“.

P.S. Uz ovo pismo pisano rukom ide i kucana verzija. Čisto da budemo u korak s vremenom. 

                                                                                                                                                Milena Bogetić, VIII2